Radio Student Radio koji (ni)je za svakoga!
Igor Mandić, jedan od najpoznatijih kritičara našeg područja napustio nas je 13. ožujka 2022. godine.
Piše: Lućana Jakelić
Jedna od najdražih mi ‘grešaka’ u književnosti bila je kad bi šjor Mandić napisao nehotičnu autobiografiju (Sebi pod kožu – nehotična autobiografija, 2006), rekao da neće više pisati i onda napisao knjigu od tristotinjak strana. Predsmrtni dnevnik (2017) jedna je od njegovih nekoliko autobiografija, ali mome srcu posebna jer me prva upoznala s likom i djelom Igora Mandića.
Kao od svega u svom životu, kontradiktorno onome što mi horoskop i Sunce u djevici kazuju, i od Mandića sam krenula naopako. Njegova prva knjiga koju sam pročitala bila je zadnja koju je napisao. Dugo sam ga zaobilazila. Predstavljen mi je kao nesuvisao polemičar koji ide svima ‘u kontru’ i ne uvažava ničiji rad osim svoga. I još jednom sam naučila da ne moram slušati mišljenja samoprozvanih intelektualaca. Na neko sam vrijeme tako zaboravila na Mandića sve do jednog ljetnog petka ujutro. Bojler u mojoj kupaonici je odlučio da mu je istekao rok trajanja i pokušao mi napraviti poplavu, al’ nisam se dala. Okrenula sam broj najbližeg vodoinstalatera koji mi je objasnio što da učinim. Ipak, nije bilo spasa, vodoinstalater dolazi sutra. Spletom okolnosti tog je petka Predsmrtni dnevnik završio na mom kuhinjskom stolu. Dok čekam majstora prisjećam se kako mi vlasnik knjige večer prije prepričava koliko je ovaj autor genijalan te koliko uživa čitajući ga. Dok je sa entuzijazmom pričao o njegovu stvaralaštvu, vraćam film u glavi, kopam po svom (tada siromašnom) znanju o Mandiću i sjetim se da je rođen u Šibeniku poput mene te već gajim pomalo lokalpatriotske simpatije, al’ onda mi ponovno padaju napamet sve negativne kritike koje sam čula o tom mom kontroverznom sugrađaninu. Druga strana me uvjerava da je lik genijalan i da ga zaista istinski voli – sudeći po tom kako ga ostavlja po kuhinjskim stolovima, blago onom koga voli.
Gospodin vodoinstalater stiže u moj skromni dom, radi svoj posao, a i ja svoj. Pripremam ispit koji me, blago rečeno, ne zanima. Gledam ja Mandića, gleda on mene. Odlažem literaturu modernih teorija povijesti književnosti i listam Predsmrtni dnevnik. Osvaja me prvom rečenicom, prvim poglavljem. Zaljubila sam se ovu ogorčenu mandićevštinu gdje se autor bavi fenomenom samoubojstva, pitanjem komunističkog pokreta te propitivanjem hrvatske neovisnosti dok se istovremeno kroz knjigu prožimaju pitanja kulture, djetinjstva i prijateljstava. Listam letimično po temama, preskačem na poglavlja ‘Šibenska nostalgija’, ‘Kafka i Dio-kelj-cijan’ te ‘Kad mi je umro drug i prijatelj’ i ne znam gdje bih prije stoga se vraćam na prvu stranicu. Svaki dan malo po malo se upoznajemo, ali kao da se znamo iz nekog prošlog života.
Polako saznajem sve više o životu Igora Mandića. Rođen je u Šibeniku 20. studenog 1939. godine. Završio je studij komparativne književnosti te je radio kao kolumnist, autor, kritičar i urednik u Vjesniku. Mada je poznat kao vješt polemičar, kritičar, i sve već navedeno, ima i nekoliko autobiografija čime me zapravo i ‘kupio’. Neke od njih su već navedena Sebi pod kožu – nehotična autobiografija (2006), U zadnji čas (2009), Oklop od papira (2014) i Predsmrtni dnevnik (2017) kojeg započinje u srijedu, 9. travnja 2014. i uvodi nas tipično mandićevski: „Započinjem ovaj predsmrtni dnevnik, ali ne znam zašto baš danas. Mogao sam to i jučer, prije deset dana, prije tri godine, a mogu i sutra.“ (Mandić, 2017) Kad nam pojasni kako se natjerao na bilježenje svakodnevice, otkriva nam kako čeka da umre, što ovaj 13. ožujak čini malčice podnošljivijim. Kroz knjigu se vraća u djetinjstvo, opisuje nam svoje dječačke dane u Šibeniku, mladost u Splitu te adolescenciju i daljnji život u Zagrebu. Ono što me posebno osvaja kod Mandića u svim djelima, pa tako i ovdje jest količina izvora i literature. Od Pindara i Sofokla, preko Nietzschea i Kanta, Krleže i Ujevića, pa sve do nekih suvremenika. Sve je potkrijepljeno citatima ili navodima drugih autora što pokazuje količinu njegove načitanosti, sposobnosti snalaženja i pabirčenja svega toga u glavi nakon toliko godina rada te naposlijetku i količinu njegova znanja (i moga neznanja). Priznajem, ima tu politički orijentiranih dijelova u koje neću ulaziti jer mi znanje i baratanje informacijama to ne dopuštaju. Ali, usporedbe radi, rekla bih da se puno više ‘hvata’ politike, HRT-a i Vjesnika u Sebi pod kožu nego u Predsmrtnom dnevniku. Razumijem, premlada sam (i neinformirana) da bih mogla diskutirati o njegovim stavovima, pa ću se zaustaviti ovdje i zapitati tko još nije ogorčen svime trulim u državi Hrvatskoj…
Osim što se razumijemo po toj ‘zdravoj’ dozi ogorčenosti, fascinirala me njegova pažnja koju pridaje brojevima, odnosno koincidencijama. U pitanju su datumi oko smrti njegove kćeri Ade. Ona je prvo i jedino Mandićevo, kako joj je on tepao, ‘dite’. S njezinom smrću detaljnije sam se upoznala tek naknadno kad sam čitala Sebi pod kožu i tad je već počela lagana mandićevska transcedentnost izlaziti na površinu. Kako od njega kao ‘kontroverznog polemičara’ (i ostali termini koje su mu dodijelili vješti ‘intelektualci’) nisam očekivala taj poriv za mističnim tumačenjima moram priznati da je to još jedna stvar koja me osvojila u njegovom pisanju, ali i približila mi činjenicu da nije sve ono najgore što mi kolege pričaju, već je čovjek. Čovjek u kojemu je ‘dišpet’ jak koliko i želja za svojom Adom, ljubav prema svojoj supruzi Slavici, kao i ‘kontra’ koju udara onome što ga smeta, a to nisu samo događaji u ovoj našoj bijednoj državi ili akteri kojima je ona pozornica. Znao je Mandić uputiti kritiku i na svoj račun. Tako ćete, ukoliko uzmete ovu knjigu u ruke, pročitati i razne anegdote izazvane alkoholom koji mu je tokom godina postao dobar drug. I to je ono čime me osvaja. Uravnoteženost kritike sebe i drugoga. Na kraju dana, to mu je i bio posao; da kritizira, polemizira i izražava se na papiru. To mu je išlo, i to na jedan poseban način, i hvala svemiru da nije održao riječ kad smo mu se ‘uvukli pod kožu’, pa je rekao da neće više ništa napisati nakon Adine smrti.
Nedavno sam pročitala njegov recentan intervju i kaže da priprema novu knjigu ako ne umre. Od toga je prošla koja godina i preveslao me. I neka je. Želim mu mir i znam da je jedva dočekao posjetiti svoju Adu i velikog životnog druga Arsena Dedića, ali neka mi oprosti, drago mi je da sam ga ‘uhvatila’ u tim nekim posljednjim momentima dok su zadnji pabirci ispadali iz njegova pera jer je jedan od rijetkih pisaca koji me prikovao uz knjigu danima i noćima te me natjerao (a možda sam i ja samu sebe natjerala) da shvatim da je ‘ludost’, ali i doza ogorčenosti koja čuči u nama sasvim u redu. Štoviše, sve je to ljudski. Nisam ga upoznala, niti će ikad pročitati nešto što je proizašlo iz moje tastature. Valjda je tako trebalo biti. On je sada negdje blizu svoje Ade i prijatelja Arsena, stoga nije na nama da se pitamo kako i zašto. Ionako je sam Mandić zaključio „da je TUGOVANJE SIZIFOV POSAO.“ (Mandić, 2017:95)
