Radio Student Radio koji (ni)je za svakoga!
Dotrčiš po kavu, legneš i odmoriš, napišeš podnesak koji si morao predati taj dan do podne – sve su to studenti radili u Klubu, a na novoj adresi Fakulteta morat će potražiti alternativu.
Piše: Benjamin Mihoci // GLOBAL
Prazna gajba piva, a na njoj još uvijek okićeno plastično božićno drvce. Na podu, ispod stola, u plavoj vreći nalazi se odjeća preostala od humanitarnog buvljaka, koji je u prosincu organizirao Klub studenata Fakulteta političkih znanosti, kojemu ovaj prostor i pripada. No, ne zadugo. Fakultet se seli dvije tramvajske stanice dalje, na Iblerov trg, gdje prostora za studentske udruge poput Kluba – neće biti.
Svima će nedostajati
“Faks minus Klub jednako je ‘jako loše’”, govori Borna, student završne godine politologije, koji zajedno s kolegicama ispred vrata Kluba ispija kavu i razgovara o netom prije održanom kolokviju.
U Klub je svatko dobrodošao. Prije i poslije predavanja, u pauzi između, na večernjim druženjima. Tu se razmjenjuju iskustva i skripte, dijele pitanja s kolokvija i ispita. Mnogi u njemu provode više vremena nego na faksu, a to priznaje i Bruno s kojim se slaže Ivana, njegova kolegica s godine.
Tajana Josipović // Global
“Tu”, objašnjava Ivana, “se hrabrimo prije ispita i kolokvija”.
U slučaju pada, dolazi se “utapati tuga”. “Radnici” Kluba zapravo su volonteri koji svoje vrijeme poklanjaju druženju sa studentima, pravljenju kave i Cedevite – najjeftinije u gradu. Prije no što je KSFPZG dobio prostor za druženje, ta je mala soba imala drugu namjenu.
“Ovo je prije bilo spremište za bicikle“, tumači Karla, bivša volonterka, dok prstom pokazuje na prostoriju Kluba, a ostali kimaju glavom. Svima će nedostajati – prostor, kava, Cedevita, druženje.
Bez granica, nacija i deportacija
Počinje padati kiša. Srećom, tenda koja natkriva četiri stoličice već je spuštena. Klub, osim što liječi nervozu i stres, utapa tugu, štiti i od vremenskih neprilika. Društvo se žali da je tendu inače jako teško smotati. Nedostaje za to predviđeni alat pa se umjesto njega koristi odvijač, objašnjavaju. Često borave tamo pa su jako dobro upućeni u sve.
“Mi smo nešto poput inventara. Tako nas zove Sara”, dodaje Karla, a Sara Panjkota, kao da je znala da pričamo o njoj, dolazi pred vrata.
“A dalo bi ih se tako nazvati. Ma da, ima tu i ljudi koji su i duže od njih u Klubu”, upozorava Sara usput dok ulazi u Klub. Počinje joj volonterska smjena koja uključuje posluživanje pića, pranje čaša i puštanje glazbe.
Međutim, laptop se raspao pa se trenutno sluša samo Radio Student, koji se nalazi u istoj zgradi kao i Klub.
“Otprilike četvrtina ekipe iz Kluba istodobno je aktivna i na radiju”, govori Lorena, Sarina kolegica s godine, koja iza šanka prebrojava novac u blagajni jer njezina smjena završava.
Jedan čitav zid u prostoriji oblijepljen je plakatima koji pozivaju na političke akcije ili tribine, projekcije filmova i humanitarne događaje u organizaciji Kluba. Drugi pak je u potpunosti ukrašen zeleno-žutim grafitom s klupskom kraticom – KSPFZG. Pored šanka, smješten je napola prazan hladnjak, što gotovo i da se ne vidi. Prekriven je naljepnicama s političkim porukama poput: “Bez granica, bez nacija, bez deportacija”.
Ekipa se vrti, a ti ostaješ
U Klubu se nalaze još tri stola, pet stolica, fotelja i dvosjed. Onome tko ovamo nikada nije ušao, može se malo vjerojatnim činiti da to sve stane u otprilike osam koraka dugačak i tri koraka širok prostor. Od toga valja još oduzeti i nekoliko kvadratnih metara za toalet, koji Klub također ima. Ručnik pored umivaonika iz nekog je razloga uvijek mokar.
Nije to neki luksuz, ali ni ne treba biti. Studentima za druženje – sasvim dovoljno. Dotrčiš po kavu, legneš i odmoriš, napišeš podnesak koji si taj dan morao predati do podne. Sve su to studenti radili u Klubu, a na novoj adresi Fakulteta morat će potražiti alternativu. Sara sjeda na jednu od stolica i počinje motati cigaretu. U Klubu ima dosta pušača, a većina njih mota cigarete. No, unutra se ne smije pušiti. Za svaku cigaretu, mora se izaći na hladnoću.
Tajana Josipović // Global
“Vrbovali su me u prvih deset dana faksa. Stala sam ispred i čula da se pušta dobra muzika, a i kolegica me nagovarala”, objašnjava Sara, a prestaje govoriti samo kako bi polizala rizlu.
Ipak, Klub ne odustaje i ne gasi se. Možda neće više imati svoj prostor, no na Iblerovom trgu volonteri KSFPZG-a će i dalje organizirati tribine i druženja. Unatoč tome, Sara i dalje, baš poput ostalih, ne krije svoje žaljenje.
“Pretužno mi je što neće više biti Kluba. Tu provodim dane i sate. Neću samo doći i otići. Ekipa će se vrtjeti, a ti ostaješ”, prisjeća se Sara.
Osjećaj zajednice i omamljene kolegijalnosti
Iako su već završili studij, stariji volonteri nisu zaboravili na Klub pa nekada znaju i navratiti. Trenutno ih nema, ali Sara napominje da je nekima zaista stalo do Kluba mada više službeno nisu dio njega.
Tajana Josipović // Global
U međuvremenu se obistinjuje Sarino proročanstvo od ranije – jedni odlaze, a ulaze neki novi ljudi u Klub.
“Imaš ta vrata i pred tim vratima se mi nalazimo. Ne samo volonteri, studenti FPZG-a, nego i studenti drugih fakulteta. To je mjesto gdje upoznajem ljude koji su mi dan-danas dobri prijatelji. To je mjesto koje ti pruža osjećaj zajednice i omamljene kolegijalnosti. Velika je žalost što više nećemo imati svoj prostor”, objašnjava Leo koji u klubu volontira do 2019. godine.
