Holokaust i stradanja u kulturnom stvaralaštvu

Zloglasni film Veita Harlana Židov Süss (1940.) godinama je izučavan kao jedan od ključnih programatskih nacističkih filmova koji su pozivali na progon Židova u Njemačkoj. Malo se, međutim, pažnje poklanjalo njegovom odjeku kod ustaških vlasti kao i njegovom kino životu u NDH. U predavanju će se, uz obilje filmskog igranog i dokumentarnog materijala, detaljno analizirati kako je sniman i reklamiran ovaj film, korišten kao propagandno antisemitsko oruđe u Njemačkoj i njezinim satelitima, kojim se propagandnim filmskim tehnikama služio i kako je do danas ostao zabranjen za javno prikazivanje.

 

Kroz ovaj, svojevrsni case-study, predavanje će pružiti pregled kinematografije i propagande III. Reicha kao i jedinstveni uvid u plakate, reklamne letke i dokumente koji ocrtavaju povijest recepcije ovog filma od vremena njegovog nastanka do danas. Kombinacijom dijelova igranih i dokumentarnih filmova ali i filmskih žurnala te arhivskog materijala, ispričat će se priča o filmu kojeg je danas više nego ikad važno proučavati. U sklopu ovoga predavanja posebno ćemo u obliku svojevrsne radionice sagledati filmski tretman i filmski dokumentaristički pristup temi ustaškog koncentracijskog logora jasenovac i događajima u njemu. To će nam omogućiti analiza ulomaka triju dokumentarnih filmova hrvatskih autora: ” Jasenovac”, Gustava Gavrina i Koste Hlavatyja, “Jasenovački memento” Bogdana Žižića i “Potomci Mojsije Rosenberga: Stradanje Židova 1941 – 1945 ” Branka Ištvančića.

Predavanje će se baviti osnovnim postulatima duboke kulturne revolucije koja je kao i cjelokupna društvena djelatnost u Nezavisnoj državi Hrvatskoj morala biti uređena prema Ustaškim načelima, temeljnom programatskom dokumentu koji je 1933. u emigraciji sastavio sam Ante Pavelić. Cilj te korjenite preobrazbe bio je potpuna promjena na području duhovnog, moralnog i intelektualnog života, sve u sklopu zamišljene kulturne politike stvaranja i preoblikovanja novih ljudi u čemu se Kazalište, zbog svog prosvjetnog i propagandnog karaktera u neposrednom utjecaju na veliki broj ljudi, nalazilo na najvišem mjestu sustava preobrazbe novoga društva.

 

Bit će nadalje riječi o djelovanju Mile Budaka, vodećega kulturno-političkog ideologa režima kojem je kazalište bilo prvo kulturno mezimče, no i sam je ubrzo uvidio da kazališni poslovi, osim željene vedrine i zanosa u sebi nose otpor i svojeglavost umjetnika. Spomenut će se i njegov intendant Dušan Žanko za kojeg je kazalište bilo nositelj novoga ustaškoga duha u kojem je količina ne-hrvatskih elemenata na sceni, oko nje, ali i u gledalištu, morala biti svedena na minimum što je naročito tijekom 1941. bilo povezano s represijom režima u kojoj su i neki najmlađi članovi ansambla Drame izgubili živote.

 

Što se Poglavnika tiče, za njega je kazalište moralo biti na visini i predstavljati njega i njegovu državu pred cijelim svijetom. U početku je tako i bilo: slavljenički duh, spektakularne predstave, zahtjevne turneje i eskapističke zabave, no, postupno je taj glomazni i skupi mehanizam utemeljen na strahu i konformizmu počeo pucati te je borba pojedinaca za autonomiju umjetničkog creda bivala sve jača.

 

Iako je dramski prvak Vjekoslav Afrić, ujedno i vođa skupine koja je prva iz Kazališta pobjegla u partizane oformivši Kazalište narodnoga oslobođenja Jugoslavije, na vijest o dolasku ustaša na vlast zapisao Adio pameti, vidimo se nakon rata, ona se u kazalištu ni tada nije mogla do kraja ostvariti. Stoga će biti riječi i o onim umjetnicima koji su tijekom tzv. komesarske faze u razvoju hrvatskoga kazališta (1945. – 1949.), a nakon osuda na Sudu časti snosili posljedice zbog suradnje s okupatorom.

 

U razdoblju koje slijedi, ustaška će kulturna revolucija, a s njome i ona kazališna, biti desetljećima prešućivana, a jedina obrađivana tema bit će djelovanje umjetnika u partizanskim umjetničkim formacijama u čemu će prednjačiti obilježavanja važnih datuma i života žrtava koje su pale u borbi za oslobođenje od fašizma. S druge strane – naročito od devedesetih – pojavit će se autori koji će ustvrditi da je ustaški režim bio tolerantan na polju kulture. Ta tvrdnja nije točna, kao što nije točna ni tvrdnja nekih marksističkih ideologa koji tvrde da se u tome razdoblju u hrvatskom kazalištu nije dogodilo ništa umjetnički relevantno. Samo već letimičan pogled na dokumente i fotografije koji će biti prikazani na predavanju govori protiv jednih i protiv drugih. Izlaganje će se dotaknuti osobnih priča i sudbina velikih, znanih i zaboravljenih hrvatskih glumaca, redatelja, skladatelja i dirigenata koji su u ovom razdoblju djelovali u HNK u Zagrebu.

Prikaz holokaust i stradanja na ovom seminaru ćemo analizirati kroz predavanje, sa ilustracijama i čitanjem pojedinih ulomaka, djela trojice istaknutih književnika – talijanskog kemičara i književnika Primo Levija, čovjeka koji je preživio holokaust, austrijskog esejiste Jean Ameryja, pravim imenom Hanns Chaim Mayer, sudionika francuskog Pokreta otpora, deportiranog u Auscwitz i Imre Kertesza, nobelovca, mađarskog književnika, novinara i prevoditelja židovskog porijekla.

 

Predavanje će se baviti interpretacijom i porukama Levijevih memoara “Zar je to čovjek?”, pričama “Periodni sustav”, književno – filozofskim esejima “Utopljenici i spašeni”, potom Ameryjevim “S onu stranu krivnje i zadovoljštine”, te Kerteszovim romanima “Čovjek bez sudbine” i “Fijasko”.

Predavanje i prezentacija će ukazati na zlouporabe likovne umjetnosti u ideološke i propagandne svrhe i poticanje genocida i holokausta nad Židovima. To se u prvom redu odnosi na zlouporabe dizajna i plakata u nacističkoj Njemačkoj, ustaškoj NDH i Nedićevoj Srbiji u promicanju rasističke ideologije i poticanja na masovne likvidacije Židova i nearijevskih rasa te veličanja i supremacije nadčovjeka u njemačkoj i hrvatskoj varijanti.

 

Predavanje će se bazirati i na usporednoj analizi “Entartete Kunst”, izložbe održane u Münchenu 1937. godine, prepune mržnje, ponižavanja i poticaja na progon Židova i izložbe koja je 1942. godine održana u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu “Izložba o razvoju židovstva i njihovog rušilačkog rada u Hrvatskoj prije 10. travnja 1941. i rješenja židovskog pitanja u N. D. H. ” Posebno će se prikazati primjeri zlouporabe vizualnih medija, plakata, znakova obilježavanja, proglasi, grafiti i poruke za vrijeme Drugog svjetskog rata, kojima se na istim principima na javnim prostorima i danas služe određene neonacističke, rasističke i antimigracijske skupine u Europi, SAD i Hrvatskoj.

 

U predavanju će se prezentirati primjeri i tretman komemoriranja holokausta i sjećanja na žrtve holokausta u skulpturi druge polovice 20. stoljeća i suvremenim kiparskim i arhitektonskim izričajima u europskoj i hrvatskoj likovnoj umjetnosti. U tom smislu, analizirat će se praksa postavljanja Stolpersteine (njem.) /kamena spoticanja, koje je Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust 2020. godine pokrenuo u Zagrebu.

Glazba je od najdavnijih vremena bila povezana uz rituale, obrede, uz Eros i Thanatos, uz ljubav i smrt. Kako se društvo razvijalo tako se i glazba mijenjala, ali nešto je uvijek ostajalo isto. Skladatelji i velike teme. Predavanje „Holokaust i glazba” bit će popraćeno zvučnim primjerima koji će zahvatiti razdoblje od Francuske revolucije do današnjih dana, te kroz djela velikih skladatelja, katkad posredno (Beethoven, Wagner), a onda i izravno (Schoenberg, Šostaković, Messiaen) predstaviti glazbu u kojoj HOLOKAUST dobiva značenje i kontekst od korijena i začetka pa do svjedočenja i vapaja. Dakako sve kroz umjetničku glazbu modernog doba.

 

To znači da ćemo temu sagledati kompleksno, slušajući ilustracije i ulomke, od simfonija “Eroice” i “V. simfonije u C molu, kantate “Preživjeli iz Varšave” i “Babi Yara” do “Kvarteta za kraj vremena”. U predavanju ćemo se i dotaknuti dva primjera iz Hrvatske, točnije humanističkog opusa hrvatskog skladatelja Stanka Horvata koji je na stihove I. G. Kovačića i Maka Dizdara uglazbio poemu Jama i pjesmu Kolo bola te recentnog uprizorenja opere Brundibár – židovskog češkog skladatelja Hansa Krása s libretom Adolfa Hoffmeistera, koju su u originalu izvodila djeca Theresienstadta, koncentracijskog logora u okupiranoj Čehoslovačkoj. Hrvatsku izvedbu opere producirao je Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust.