Radio Student Radio koji (ni)je za svakoga!
U prošlotjednoj Kulturizaciji pozabavili smo se novom nesvakidašnjom književnom nagradom. Ona nosi ime Štefica Cvek, a prvi put je dodijeljena ove godine, točnije u ponedjeljak, 31. siječnja.
Piše: Dora Šahbazović
Regionalne kritičarke zvane Pobunjene čitateljke – voditeljice portala Bookvica.net – pokrenule su je s ciljem afirmacije ženskog i marginaliziranih stvaralaštava, koje obuhvaća bosansko, hrvatsko, srpsko i crnogorsko govorno područje i sve prozne knjige objavljene od 1. siječnja do 1. prosinca 2021. godine.
Žiri je fokus stavio na prozna ostvarenja književnosti koja se bave ženskim, feminističkim i queer temama, no bila su dobrodošla i djela manjinske, antikolonijalne i neomarksističke književnosti, kao i djela koja su estetski inovativna. Kako je riječ o priznanju nekompetitivnog karaktera, Pobunjene čitateljke nisu odabrale jedno djelo, već su napravile izbor knjiga koje smatraju vrijednima pažnje. Nagrađene autorice i autori su Marija Andrijašević, Lejla Kalamujić, Goran Ferčec, Senka Marić, Ana Miloš, Sonja Ražnatović, Mihaela Šumić, Martina Vidaić i Nora Verde. Upravo je Nora, odnosno Antonela Marušić, koja je nagradu dobila za svoj roman Moja dota, pristala udijeliti nam zrnca svoje mudrosti u intervjuu.
Mi: Kako si doživjela osvajanje ove nagrade i kako se osjećaš s obzirom na to da se odabir odnosio na zaista široko tematsko, ali i regionalno područje i na brojne autore?
Nora: Meni je prije svega velika čast da sam se našla u ekipi toliko sjajnih autora i da sam dobila nagradu koju je raspisao vrlo, vrlo važan kolektiv. Pobunjene čitateljke već dugi niz godina u regiji rade bitnu stvar u valorizaciji književnosti, poticanju čitanja i samim time poticanju književne kritike. Rade sav onaj posao potreban kako bi popunile tu ogromnu, duboku crnu rupu koja postoji u književnom polju u regiji. Kad sam čula da su pokrenule nagradu koja se još k tome zove Štefica Cvek – a bilo je krajnje vrijeme da jedna regionalna nagrada dobije ime po suvremenoj spisateljici, tj. po njenom liku – mogla sam samo poželjeti da je dobijem.
Izvor: Fraktura
Mi: Molimo te da predstaviš svoj roman Moja dota nama i našim slušateljima.
Nora: Teško je ukratko predstaviti vlastiti roman, posebice jer nas u ovom liberalnom kapitalizmu često tjeraju da sami sebe prodajemo. To stvara unutarnji pritisak. No da ne duljim, to je roman o babi i djevojčici na jednom dalmatinskom otoku 1980-ih. Jedna je to ljuta djevojčica koju baba štiti od opasnosti koliko god može. Ta ljuta djevojčica drugačija je od drugih i bori se za svoj identitet, za svoje slobode, osvještavajući u ranim godinama svoju različitost, počevši od rodnog identiteta. To je roman o patrijarhatu, ljubavi, nježnosti i okrutnosti na dalmatinskom jugu.
Mi: Osnivanje nagrade Štefica Cvek značajno je na više razina. Koje su, prema tebi, njezine najveće vrijednosti?
Nora: Upravo je najveća vrijednost prepoznavanje drugačijih djela. Ne nužno isključivo feminističkih, ali djela koja su na neki način društveno angažirana i koja taj angažman u tekstu provode dosljedno i osviješteno. Takva su i djela autorica iz manjih izdavačkih kuća koje ne pripadaju klanovima ili u tim interesnim skupinama izdavačkih kuća nemaju baš dobru poziciju. Stoga je uloga Štefice Cvek baciti svjetlo upravo na takve knjige, autorice i prije svega književne metode. Jer kada Pobunjene rade, rade integralno, holistički. Nije dijeljenje nagrada jedina njihova aktivnost, već i tijekom cijele godine čitaju knjige i raspravljaju o njima, ali i o umjetnosti uopće u svojim podcastima. Time se zaista bave dubinski i kompleksno.
Mi: Čujemo da je publika tvoj roman odlično prihvatila, no negdje smo pročitale da su ga neki shvatili kao nostalgični dalmatinski brevijar, iako su teme kojima se bavi puno slojevitije. Kao autorica, s čime bi voljela ostaviti čitatelja nakon što dovrši čitanje ovog romana?
Nora: Takve nade piscu su osobne, no voljela bih čitatelja barem ostaviti sa sviješću da nije uzalud potrošio vrijeme. Voljela bih da u iskustvima mojih protagonistica, bila to djevojčica, baba ili neki sporedni lik, prepozna djelić vlastitog iskustva. Voljela bih da ga nasmije, da ga ispuni nečim toplim, da ga malo i naljuti. Eto vidiš, već sam svašta i rekla.
Intervju s Norom nas je sve, samo ne naljutio. Vjerujem da se s Norinim iskustvom mnogi mogu poistovjetiti, ne bili oni s dalmatinskog Juga ili odrastali u osamdesetima. Nora njime daje glas Drugima, a to je ono što i nagradu Štefica Cvek čini jedinstvenom. Bio je ovo tek jedan dio našeg razgovora, a ukoliko vas je ponukao da čujete sve, bacite uho na snimku na Mixcloudu.
